32. Moja draga motika

Nedavno prikazan dokumentarac „Rekvijem za Detroit?“ malo koga može ostaviti ravnodušnim. Usred ekonomske krize gledati priču o propasti jednog velikog i važnog grada, ne djeluje nimalo utješno.
Ili, možda ipak da?
U pedesetak minuta ovog filma pratimo umiranje mjesta koje je nekad bilo centar američke automobilske industrije. Posljednjih se godina ova industrija gotovo potpuno povukla, za sobom ostavila prazne tvorničke hale i tako stvorila nezaposlenost, siromaštvo i kriminal. Gradu, koji je od ranije već bio nagrižen posljedicama klasne i rasne podijeljenosti, ne preostaje drugo, nego u bliskoj budućnosti, jednostavno, nestati. Međutim, upitnik u naslovu dokumentarca, nije slučajan. Snimajući film, njegovi autori naišli su na tračak nade. Od stravično velikog broja nezaposlenih, nekolicina ljudi u Detroitu ipak povremeno uspijeva pronaći posao. I to u tvrtkama koje ruše napuštene kuće. A takvih u Detroitu ima puno. Jako puno. Nakon srušenih kuća, ostaje prazno zemljište, a oni, koji su do tada bili uvjereni da će im radni vijek prolaziti u sastavljanju karoserija i motora, sada uzimaju motiku i sade povrće. I tako, polagano, nestaje Detroit kakav je bio. A, nastaje novi Detroit. Podijeljen na „otoke“. Na nekima od njih još živi rijetka elita koja upravlja umirućim gradom, a na ostalim otocima nastaje novi grad, bolje reći, selo. I tako je čovjek još jednom pronašao način kako se prilagoditi promjeni i kako preživjeti. Ovakav prizor ipak može djelovati utješno u moru vijesti o otkazima i haračima.
Naposljetku, autori filma se pitaju, je li to promjena s kojom će se morati suočiti i ostatak svijeta? Poručuje li nam ova kriza kako je vrijeme da smanjimo svoju glad za potrošnjom i ponovno naučimo proizvoditi? Proizvoditi sami. I za sebe. A manje očekivati od vlasti da to čini za nas.
Lako moguće.
Iako budućnost svijeta vjerojatno neće biti toliko radikalna, moramo biti svjesni, da je sve, baš sve u prirodi i baš sve u društvu podložno promjeni.
A čim se nešto mijenja, znači da ne završava.
Moramo se okrenuti oko sebe i potražiti rješenja. U kućama koje u Detroitu čekaju rušenje, narasla su stabla. Korijen se probija iz temelja, a krošnje izlaze kroz prozore. Ispod gradskog asfalta i dalje postoji zemlja. I dalje postoji život. Priroda, ma koliko razarajuća katkad bila, još uvijek nam je pouzdaniji prijatelj od bankovnog kredita.
I zato, povodom Dana planeta Zemlje, zahvalimo se tlu na kojem stojimo.
Jer, tu je Budućnost.

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014