03. Lijep naš Karlovac

S proljećem sve oživi pa tako i gradski parkovi noću. A kad svane, ostaci noćnih druženja posvuda: plastične čaše, razbijene boce, čitave boce, papiri, vrećice i da, kondomi. Kante za smeće redovito su prevrnute, klupe nakon svakog vikenda u sve gorem stanju. Prvi jutarnji šetači nezadovoljno odmahuju glavama, glasno se pitaju kakva je ta današnja mladež. No, koliko ih se pita da li im svojim ponašanjem pružamo imalo bolji model?
Stanujem u neboderu. Neki dan se na naš deveti kat došetao mišić. Pa još jedan na dva kata iznad. Sustanari se zgražaju, možda oni isti koji svakodnevno kroz prozor bacaju ostatke svojih obroka. Ispred zgrade je kompletni meni: pileće krilo, pileći batak, malo salate, rezanci, ostaci salame, a čepovima pivskih boca nema broja. U pedeset, šezdeset kvadrata stana očito nema mjesta za jednu kantu za smeće. Poželim da se takvima u kuhinju zavuče bar jedan mišić i dovede ih u red. Karlovac je grad parkova. I grad psećih brabonjaka.
U dvije godine, otkada imam psa, upoznala sam svega nekoliko ljudi koji čiste za svojim ljubimcima. Priznajem, i sama sam bila u nedoumici ima li to smisla: naravno da nije problem ponijeti vrećicu u džepu. No, kamo s vrećicom kad je puna? Ako i uspijem naići na kantu, onda je ili prevrnuta, ili nema dna. Tako smo opet na početku.
Vjerujem da bismo svi trebali na odvikavanje od one popularne «NIJE DO MENE» i priznati da smo podjednako krivi za to što je dragi Karlovac lijep još samo u sjećanjima naših baka i djedova. A nakon toga svi zavrnimo rukave i napokon učinimo nešto za okoliš. Prije nego bude kasno.

Objavljeno u Karlovačkom listu 1.3.2006.

By admin in Little Green Corner on May 2, 2013