05. Taj grad na četiri rijeke

Nekada je član naše obitelji bio i jedan lijep drveni čamac. Vodili smo ga svuda sa sobom i on nas. Spavao je na obali Kupe. Hvatao je somove sa djedom, vodio nas niz karlovačke rijeke. Nema ga više. Ostale su nam uspomene; sjećanja, fotografije, djedova ribolovna diploma na kuhinjskom zidu. Nekada je Kupa u gradu bila toliko čista da smo tamo hvatali ribu za ručak. Danas se ne usuđujemo ni prst umočiti. Toliko se voda promijenila u samo dva desetljeća. A Korana? Još se nekako drži. Ako zaboravimo da na njenom dnu spava gomila smeća, možemo čak i zaplivati. Korana, ljetno utočište za proletere i penzionere svake godine veseli sve manje ljudi. A nekada su sa svih strana posjećivali ljekovitu Koranu. Bake pripovijedaju o bisernoj vodi, uređenom kupalištu, kabinama za presvlačenje. Da, nekada je Karlovac imao gradsko kupalište. Karlovčani već dugo vremena čekaju na bazen. Možda bismo trebali biti sretni što ga još nemamo. Kada ga napokon sagrade, to će vjerojatno biti znak da su nam rijeke propale. Do Mrežnice i Dobre treba potegnuti. A ni one više nisu čiste kao nekada.

Nekad i sad. Puno se toga promijenilo. Osim jednog. Još uvijek smo ponosni na svoje četiri rijeke. Slijedom logike, taj bi nas ponos trebao potaknuti na bolji odnos prema rijekama. No, nekako je baš obrnuto. Prošli tjedan obilježen je Svjetski dan voda. Voda je posvuda; ova lopta na kojoj živimo gotovo sva je od vode, ova tijela u kojima stanujemo od vode su. Bez vode dakle ne možemo, jer voda je život. Voda je veće bogatstvo od zlata i crnog zlata. Svjetske sile to već odavno znaju, zato nas sve više i vole.
A mi? Sjetimo li se biti zahvalni svaki puta kada se napijemo vode iz slavine? Sjetimo li se zatvoriti slavinu dok četkamo zube i peremo ruke? Sjetimo li se svih onih koji ne žive u ovakvom vodenom obilju kao mi? Jer, i to se može promijeniti, obilje nas može napustiti.
U sadašnjosti naših rijeka i voda reflektira se i njihova budućnost. To je i naša budućnost, pogledajmo je dobro. Još je možemo promijeniti.

Objavljeno u Karlovačkom listu 30.3.2006

By ekopan u Zeleni Kutić na 04/06/2013