31. Vuk ili janje

Do kraja ove godine čak milijun naših sugrađana posjedovati će takozvani inteligentni mobitel. Na policama trgovina naći će se 3D televizori, a mogućnosti interneta biti će sve šire. I šire.
Svi ti „gadgeti“ služe tome kako bi nam uljepšali i pojednostavnili život. Pojednostavnili toliko da za englesku riječ gadget još uvijek ne postoji hrvatski izraz. No, sama činjenica da nam je dostupna tehnologija kojoj je svrha ostaviti nam dovoljno vremena za nas same, ne znači nužno da ona tu svrhu i ispunjava. Ili bolje reći, dok postajemo tehnološki pismeni, lagano hrđamo na drugoj strani. Zaboravljamo koristiti vlastiti um.
Sve je više onih koji imaju teškoća s pisanjem; ne znaju što se piše zajedno, što odvojeno, gdje ide –je, a gdje –ije… Nekada su uglavnom školarci imali takvih problema, ali danas je pravopisna zbunjenost sve češća i među visokoobrazovanima. I koliko god neugodan bio, taj problem tek je sitnica u moru praznine u kojoj smo sve dublje. Alain de Botton u „Radostima i jadima rada“ žali za vremenima kada se rad smatrao vrijednim i kreativnim procesom. Evo što on piše u jednom odlomku koji zvuči poput epitafa radu: „Prije dva stoljeća naši praoci znali bi točnu povijest i podrijetlo gotovo svake od ograničenog broja stvari koje su pojeli i posjedovali, kao i svakog čovjeka i alata koji su sudjelovali u njezinoj proizvodnji. Bili bi pobliže upoznati sa svinjom, stolarom, tkalcem, vretenom i mljekaricom. Lepeza dobara koja se danas mogu kupiti možda je eksponencijalno narasla, ali naše shvaćanje njihova nastanka smanjilo se do gotovo potpunog neznanja. Danas smo od proizvodnje i distribucije svojih dobara tim odsječeniji što su nam ona dostupnija, a taj proces otuđenja lišava nas nebrojenih prilika da doživimo divljenje, zahvalnost i grizodušje.“
Istovremeno, na socijalnim mrežama naveliko se vodi briga o virtulanim farmama, restoranima, kućama. Što se iz tih igrica može naučiti? Svašta. Primjerice, da je dovoljan jedan dan da izrastu rajčice i patliđani, a za samo dva dana truda dobiti ćemo žitarice i krumpir. U virtualnim farmama uvijek je sunčano i jedino loše što se može dogoditi je ako zaboravimo zaliti posađeno. U virtualnoj farmi ovca će vam sama isporučiti vunu i to upakiranu. U virtualnom svijetu proizvodni proces je na mjestu ispod zadnjeg. A upravo je taj čudesni proizvodni proces ono prvo čime bi se naše glavice trebale baviti. Jer, kao što kaže de Botton, zbog nepoznavanja onog što nas okružuje, oduzimamo si mogućnost biti zahvalni za ono što imamo.
Ako nismo nikada svjedočili nastanku para cipela, ili komada namještaja, ako ne znamo koliko je potrebno truda pa i muke da bi opstalo jedno poljoprivredno gospodarstvo, ako ne znamo koliko je vrijedan jezik i jezici kojima govorimo i pišemo, ako ne poznajemo svijet u svoj njegovoj punini, kako onda uopće možemo primjetiti da smo nešto od njega i izgubili?
Jesu li tehnička pomagala umiljato janje, ili možda ipak vuk u janjećoj koži? I jedno i drugo, sve zapravo ovisi o nama. Koliko god nam se u životu žurilo, ne zaboravimo katkad stati i biti ljudi. Ljudi, koji su dovoljno sposobni sami umijesiti kruh, sami uzgojiti mrkvu, skrojiti haljinu, ili rukom napisati pismo prijatelju. Pa makar i sve to napravili naopako. Bitno je učiti i spoznavati. Zbog toga smo ovdje. Kako bismo neprestano stvarali. I tehnologija nam može pomoći u tome. Sve dok su nam oči otvorene prema svijetu, a um i ruke spremni raditi, do tada ćemo biti dostojni zvati se ljudi.
Ako nas već očekuje robotizirana budućnost, dočekajmo je kao jedinstvena, a ne jednostavna bića. U protivnom, sama ta budućnost, stvorena zbog nas, neće imati smisla ako će biti u svijetu u kojem se mi više nećemo osjećati sposobnima i potrebnima.

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014