33. Kamo je nestala budućnost?

Iako često pišem o vrtu i vrtlarenju, tek sam lani, nakon puno godina, ponovno nešto posadila. Bolje reći, pokušala posaditi. Od krumpira, rajčice, paprike, salate i graha, uspio je samo krumpir. Bitka s puževima – izgubljena. Bitka s lošim vremenom – izgubljena. Nakon takvog neuspjeha puno je lakše suosjećati s problemima naših seljaka, koji se svakodnevno bore s nedaćom puno većom od moje. Njihova nedaća zove se glupost hrvatskog gospodarstva i očigledno je otporna na sve. Kako drugačije objasniti činjenicu da je ponuda u našim trgovinama svedena na robu iz uvoza, a ako domaćeg proizvoda i ima, nabijena mu je visoka trgovačka marža pa je u konačnici skuplje od robe koja je prešla države, katkad i kontinente da bi konačno stigla do našeg stola. A do stola će doista i stići jer u zemlji u kojoj svakim danom raste broj nezaposlenih, malo tko si može priuštiti domaću mrkvu. Jasno, ne treba niti spomenuti kako naši seljaci nemaju nikakve koristi od tolikih marža, jer cijena po kojoj se otkupljuje njihov proizvod krajnje je ponižavajuća.
Pa kako nam se to dogodilo?
Ima onih koje će reći: sami smo tako birali.
Pa nije baš tako. Ne sjećam se niti jedne izborne kampanje u kojoj su nam obećani opća nezaposlenost, neisplaćene plaće, neplaćeni računi, opomene, visoke cijene, državni kriminal, jad i očaj kojima se ne nazire kraj.
Zato prosvjedujemo. Jer, ovo što sad imamo, nije ono što smo birali.
Ono što želimo natrag je budućnost.
Budućnost u kojoj ćemo raditi.
Budućnost u kojoj nećemo biti opterećeni dugovima.
Budućnost u kojoj ćemo proizvoditi.
Budućnost u kojoj će zemlja, šume i vode ostati slobodne, zdrave i zaštićene.
Budućnost u kojoj će naša djeca biti sretna.
Budućnost u kojoj ću saditi u svom vrtu i pritom ne razmišljati o državi.
Jer, država bi trebala razmišljati o meni, a ne ja o njoj.

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014