36. Svuda idu divlje svinje

Duga Resa je malen grad. Nastao i odrastao s Pamučnom industrijom. Stoga nije nikakvo čudo što je lokalna gradska vlast objeručke prihvatila novog vlasnika. Osobito u vremenima kad se broj zaposlenih smanjuje iz dana u dan, a životni standard ne samo da dodiruje, već duboko i prodire u dno.
I tako je dugoreška industrija dobila priliku za nov početak. Varaždinska tvrtka „Vis“ započela je s proizvodnjom i zaposlila dvjestotinjak radnika. I sve bi to bilo za svaku pohvalu da se nekoliko mjeseci kasnije stanovnici nisu počeli žaliti na smrad koji se širi iz tvornice. Pa su ubrzo na vidjelo izašle i vrlo uznemirujuće činjenice: u tvornici, koja se nalazi usred grada, u blizini kuća, dječjeg vrtića, škola i parka, u tvornici koja se nalazi odmah uz dragocjenu rijeku Mrežnicu, u tvornici u kojoj se oduvijek proizvodio isključivo tekstil, u toj istoj tvornici odjednom se stvorila spalionica opasnog otpada. A stanovnici, uplašeni zbog smrada, glavobolja i teškoća s disanjem, čude se i čude otkud spalionica baš kod njih, baš kraj njihove djece i Mrežnice?
A, Vjeran Piršić, iz udruge Eko Kvarner jasno odgovara: čuditi se nemojte, naša zemlja puna je ovakvih svinjarija. Zbilja i nažalost, Vjeran ima pravo. Niz godina događaju nam se razne nepravde, nekih smo svjesni od početka, a mnoge tek sad izlaze na vidjelo. Uz sve, vjerojatno ima i onih za koje nikad niti nećemo saznati. Zašto? Prvo, zato što su nadležne državne službe često neučinkovite (zbog toga nam se i događaju ovakve afere) i drugo, građanska svijest tek je na pragu buđenja. Naravno, žalostan je pokazatelj stanja već i sama činjenica da se od građana očekuje ukazivanje na propuste i to one bitne, u kojima bi uloga državnog aparata svakako trebala biti ona vodeća. No, isto tako, dobro je znati da kao građani imamo mogućnost pa na neki način i obvezu aktivno sudjelovati u načinu na koji nam država funkcionira. Stara uzrečica lijepo kaže: budni imaju prava. Ili, bolje reći, budni ne čekaju da se netko drugi pobrine za njih. Budni će se pokušati pobrinuti za sebe. Pokušati, da, jer garancija da se određeni propusti i pogreške isprave – ne daje se lako. Ali, pokušavati treba. Niz pokušaja stvara određeni pritisak prema onima koji ne raspolažu potrebnim i urođenim osjećajem odgovornosti pa iz šume i divljine ponekad uspijemo izaći na pitomu livadu.
Ono što je suvišno očekivati je da briga o građanima i okolišu postane državni prioritet. Čak i u najbolje uređenim državama svijeta, profit je onaj koji zauzima prvo mjesto iako to ne piše niti u jednom ustavu. A upravo nam ustavi određuju prava pa se na ta ista prava imamo pravo i pozivati.
Otpad je postao unosan biznis, a primjer dugoreške Pamučne to jasno i pokazuje. Nemoguće je da gradska vlast nije imala pojma kako im se tvornica tekstila pretvara u spalionicu. Nisam znao, postala je učestala uzrečica kod nas, pogotovo kad budni građani upere prstom u nekog. Građani su jasno, glasno, argumentirano i u velikom broju rekli NE spalionici. Građani su se odlučili pozvati na svoja prava i prava okoliša u kojem žive.
Nažalost, zahvaljujući mnogim ovakvim i sličnim pričama, povjerenje u vlast topi se kao ljetni sladoled. Koliko god gruba bila riječ svinjarija, mora se priznati da slikovito opisuje situacije oko nas i likove koji se pojavljuju u blatu laži kojima smo svakodnevno bombardirani.
Ono što još više žalosti jest činjenica da unatoč trudu građana, još uvijek ima onih koji se niti malo ne srame prkositi zakonima, moralu i općem dobru.
A ono što najviše žalosti jest činjenica da takvih besramnih ima ne samo među poduzetnicima gladnih profita, već i među onima koji su dužni brinuti o nama i paziti da taj nesretni profit ne preuzme apsolutno svaki društveni segment. Besramnih ima i među onima koji su dužni čuvati društvene vrijednosti.
Doista, pogledamo li s jednim okom, učinit će nam se da među ljudima izumire čovjek.
Ali, usudimo li se pogledati s oba oka, možda ćemo uspijeti vidjeti čovjeka među ljudima. Pogledamo li bolje, možda ćemo ih vidjeti i više. Možda i mi postanemo jedan od njih.
Nije lako, ali treba pokušati.

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014