39. Kriv sam

Lupam tako neki dan po daljinskom pa zaustavim oko na žalosnom prizoru. Ne, nije to prizor neke životinje u nevolji, ekološke katastrofe u dalekom oceanu, ili pak slika svijeta kakav je bio nekad, prije televizora. Ne, bio je to prizor pripadnice ljudske vrste koja se samovoljno prepustila torturi tv emisije. U prvoj sceni ta pomalo bucmasta djevojka koju su zločesti producenti raščupali i odjenuli u neugledni ogrtač stoji ispred pretjerano sređene voditeljice i stola na kojem se nalaze krumpirići na sto načina, hamburgeri, peciva, sokovi i kolači – ukratko sve ono što djevojka navodno pojede tijekom jednog tjedna. Voditeljica urla i prijeti svim bolestima ovog svijeta, a sirota, ponižena djevojka skrušeno priznaje: KRIVA SAM. I ne, to nije kraj. Poput izložene puške u Čehovljevoj drami, tako je i neugledni ogrtač odigrao svoju ulogu: u drugoj prostoriji, djevojku je dočekala savršeno građena nutricionistica i natjerala je da se razodjene ne bismo li svi vidjeli kolika je veličina njenog grijeha.

Najgore od svega, ovo nije prizor svojstven samo televiziji. Živimo u svijetu u kojem nas se neprestano natjerava da se osjećamo krivima. Izgled, nacionalnost, izbor odjeće, izbor na izborima, položaj u kojem spavamo, kredit u banci, prehrana, koliko vježbamo, koliko ne vježbamo, pola sata dnevno provedenih na kavi, ostakljeni balkon u stanu, globalno zatopljenje … za sve smo krivi. I za sve ćemo platiti: novcem, zdravljem, siromaštvom, životom, ako treba. Kao da nam je uštrcano cjepivo protiv užitka. Temelj zdravog tijela je zdrav duh. No, kakav je nego bolestan i izmučen duh čovjeka koji se svakodnevno budi i liježe s krivnjom. Nekada je krivnja bila rezervirana za ubojice i slične zlice, a danas je dostupna svakome tko poslije ručka pojede više od reda čokolade.

Ako smo za nešto stvarno i krivi, onda smo krivi što dopuštamo da nas se tako optužuje. Krivi smo, maleni i bezvrijedni samo ukoliko i sami sebe takvima vidimo. Jer, velika je razlika između odgovornosti i krivnje.
Prihvaćanje odgovornosti čini nas većima.
Život prožet osjećajem krivnje svodi nas na malene, pokorne sluge koji dopuštaju da drugi razmišljaju umjesto njih.
I kao što to obično biva na kraju ovih kolumna – odaberimo sami kakvi želimo biti. I neka to bude ono zbog čega se već sutra nećemo osjećati krivima.

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014