46. Ni dobro ni zlo

Na svijetu nije baš sve tako ružno i zlo kako se ponekad čini.
Nad slučajem petardi stavljenih psu u usta, zgroženi su svi. S pravom, osobito zato što ovo nije prvi slučaj zlostavljanja životinja. Jedna blogerica nedavno je objavila popis svih poznati zlostavljača. Poznati su uglavnom zato što na društvenim mrežama bez srama objavljuju fotografije na kojima se vidi koliku su patnju priuštili životinjama. Većina njih za to nije odgovarala pred zakonom. I većina njih dolazi iz obitelji u kojima ih nitko ne osuđuje. To zapravo ne treba čuditi. Povijest okrutnog postupanja prema životinjama nije od jučer. Duga je jednako kao i povijest okrutnog postupanja čovjeka spram čovjeka. Sve se to nekad smatralo normalnim, ili društveno prihvatljivim. Pojedinci koji su pokazali suosjećajnost prema drugim bićima nerijetko su dobivali etiketu čudaka i slabića. Danas je obrnuto. Okrutnosti se dešavaju još uvijek, ali dobivaju sve snažniju osudu javnosti. Stanje ljudske svijesti ipak se mijenja. Nažalost, ne istovremeno kod svih.
Poznajem puno ljudi kojima nije jasno kako mogu živjeti u stanu s dva psa. Kako da im objasnim da meni ta dva bića donose više radosti nego većina ljudi koje svakodnevno srećem. Isto tako, kako da oni meni objasne koliko je opasno po zdravlje dijeliti nekoliko kvadrata sa stvorenjima koja se vole valjati u travi, trčati kroz blato i izvoditi slične ludorije od kojih se većina ljudi suzdržava od svoje šeste godine. Isto kao što oni ne mogu shvatiti mene tako niti ja ne mogu shvatiti njih. I to je tako. Bilo bi nepravedno očekivati da svi razmišljamo na jednaki način. Ne možemo nikoga natjerati da voli životinje samo zato što je to danas društveno prihvatljivo.
Ali, ono što možemo, to je nastaviti poticati svjesnost društva u cjelini na brigu o drugim bićima. Djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima ih se potiče na strah, a ponekad i na grubost prema životinjama, teško mogu odrasti u ljude koji će biti u stanju shvatiti potrebe i potencijal drugih bića. Tu društvo mora odabrati preuzeti ulogu onog koje će u ljudima potaknuti suosjećajnost, bilo kroz školske programe volontiranja u azilima za životinje, bilo kroz upoznavanje učenika s psihologijom životinja, koja je mnogo dublja od onog što se stoljećima pretpostavljalo.
Naposljetku, što učiniti s onima koji prema životinjama postupaju krajnje okrutno? Može li ih zatvorska kazna promijeniti, na to pitanje teško možemo sada znati odgovor, s obzirom da kod nas još nitko nije na taj način odgovarao za svoja nedjela. U Americi postoji program u kojem zatvorenici rade sa psima, koji će jednog dana biti vodiči i pomagači u rehabilitaciji osoba s post traumatskim sindromom. Rezultati su iznenadili sve: ubojice i teški kriminalci u periodu od godine dana doživjeli su promjene kakve nisu uspjeli u godinama boravka u zatvoru. To je tek jedan u nizu dokaza koliko su životinje sposobne potaknuti emocionalne promjene u ljudima. Svi smo sposobni činiti dobro, ali činiti i zlo. Na svijet dolazimo s jednom razinom svijesti i možemo se smatrati vrlo sretnima uspijemo li tijekom života prijeći na višu razinu. Gotovo nitko od nas ne dolazi na svijet krajnje uzvišene svijesti. Na putu života svi činimo pogreške, a ono što će nam najviše pomoći je odrastanje u društvu koje manje osuđuje, a više nam pomaže da probudimo najbolje u sebi.

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014