23. Zeleni grad

Volim Kyoto. Volim ga iako se nikad nismo sreli uživo.
Prijatelj mi šalje razglednice: maiko djevojke serviraju čaj pod procvalim krošnjama; ljetni festival s poznatom povijesnom paradom koja prolazi ulicama grada; vrt u desecima jesenskihtonova… Da, doista volim Kyoto. Rođena sam u Karlovcu. Rasla u Karlovcu. Vraćam se Karlovcu. Volim li ga? Nisam sigurna. Ponekada ga ne mogu podnijeti: onda kada su ulice puste u nedjeljno poslijepodne, onda kada ga prekrije magla, onda kada ostaci pijanog vikenda plutaju po Korani, onda kada se fasade starih kuća raspadaju, onda, onda, onda.
Ipak, ima trenutaka kada ga osobito volim: kada sunce zalazi iznad koranskog slapa, kada sjedim na klupi kraj Starog grada, kada snijeg zatrpa ulice i kada u proljeće procvate svako stablo. A stabala ima mnogo. Toliko, da kada bi se potrudili, imali bismo svoj vlastiti Kyoto, baš ovdje, u Karlovcu. Zvuči ambiciozno? Zapravo i ne. Povijest karlovačkih parkova i aleja svjedoči o slikovitim vremenima rosenkavalira i dama pod suncobranima za kojima su važno koračali paunovi i paunice, a Koranu se štovalo i zbog ljekovitosti i zbog ljepote. Mnogi su se sjetili priča o tim vremenima kada je nedavno objavljena vijest o projektu obnove Vrbanićeva perivoja. Neki su se sjetili davnih vremena, jer se nadaju da ćemo nešto slično moći doživjeti kad obnova završi. Neki su se pak sjetili prošlosti, samo kako bi naglasili da sve skupa nema nikakva smisla, jer današnji Karlovčani više ništa ne znaju cijeniti.
Nažalost, u pravu su i jedni i drugi.
Svi ćemo pozdraviti obnovljeni perivoj i za sunčanih dana se ponosno prošetati njegovim stazama. Mnogi će mu prilaziti s dubokim poštovanjem. A mnogi će se nastaviti ponašati kao i sada, ostavljajući ružne tragove iza sebe. Trebamo li ih kazniti zbog toga? Ne. Sumnjam da se dobra atmosfera jednog grada može stvarati zahvaljujući brojnosti propisa koji stanovnike u koječemu ograničavaju.
Navikli smo razmišljati da sve novo izgleda svježe i lijepo, a da staro može samo biti oronulo i ružno. Jednako tako svjedoci smo vremena u kojem se uči da se novcem može kupiti sve pa tako i mladost. Ili, bolje reći to što možemo kupiti tek je fasada mladosti, ali vrlo dobro i varljivo upakirana. U skladu s time jedan klinac koji u subotu uvečer na klupi u parku razbija boce, trga grane stabala, ruši kante za smeće, to čini, jer jednostavno nema razvijenu svijest o vrijednosti onoga čime je okružen. Nitko ga nije o tome učio, a svijet u kojem odrasta kao da se svim silama trudi udaljiti ga od stvarnosti. Svima nam se to događa, ne samo klincima s one tamo klupe. Svi polako zaboravljamo da svojim postojanjem pripadamo prirodi, da je priroda živa baš kao i mi i konačno, da smo zahvaljujući toj istoj prirodi i mi sami živi. Tehnologija, zasićenost informacijama, loša prehrana, nedostatak vremena kao jedina postojeća mjerna jedinica te zahtjevajući, nezahvalan odnos prema Bogu, simptomi su sve veće udaljenosti od Prirode. Posljedica ima i još će ih biti. No, nije još kasno. Pojedinac je onaj koji mijenja društvo.Pojedinac je onaj koji odlučuje o sudbini svog potomstva. Možda više nema rosenkavalira i suncobrani nisu u modi, ali parkova još uvijek ima. I ima onih koji ih znaju voljeti. Obnova Vrbanićeva perivoja sigurno će potrajati, a bilo bi dobro kada bi se svakog stanovnika ovog grada moglo na neki način uključiti u taj projekt. Aktivan susret s prirodom vodi nas do spoznaje o stvarnosti života kojim smo okruženi. Karlovac kao Kyoto? Zašto ne? Tradiciji nije mjesto samo u prošlosti. Ona može nastati upravo sada.

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014