24. Priroda i društvo

Dvije fotografije koje sam nedavno vidjela navele su me da razmislim o svom odnosu prema prirodi. Prva fotografija prikazuje kuću na vodi koju je projektirao nizozemski arhitekt. To je kuća budućnosti i postati će jako popularan stambeni objekt, ako se crne slutnje o globalnom zatopljenju ostvare i razina vode povisi toliko da će prekriti jedan dio kopna (zvuči ludo, ali nažalost je vrlo, vrlo moguće). Iako je fotografija lijepa, prilično me uznemirila. Kuće na vodi nisu ništa čudno. U prošlosti pa i danas, ljudi su se pokušavali nastaniti gdje god je to bilo moguće. Uz to fotografija pokazuje da se čovjek sposoban prilagoditi svemu, čak i kad bi doslovce ostao bez čvrstog tla pod nogama. Uznemirujuće na toj fotografiji je sve ono što se ne vidi: gomila siromašnih ljudi koji si takvu kuću neće moći priuštiti; brojna obradiva polja zauvijek nestala pod vodom, sve životinje i ptice koje su morale napustiti svoja staništa, potopljeni gradovi i sela, zajedno s arhitekturom koja se stvarala stoljećima, itd, itd, itd.

Zatim druga fotografija: autobus, sastavljen potpuno prema ekološkim standardima, vozi cestom okruženom brojnim zelenim stablima. Kakva idila! I kako me samo pogled na to ispunio spokojem! Zašto? Zbog onoga što se vidi: da je moguće živjeti s prirodom, a ne nanositi joj štetu; da je moguće proizvoditi i tehnološki se razvijati, a da nas to ne vodi prema samouništenju. I iznad svega, ono što ispunjava spokojem je osjećaj jedinstva koji prevladava fotografijom. Priroda i tehnologija, priroda i čovjek mogu živjeti u skladu. No, kako to postići, ako još nismo osvjestili sebe i prirodu kao dijelove iste cjeline?

Priroda mi nikada nije bila strana, ali me i nikada nije prestala iznenađivati. Odrasla sam u gradu u staroj zgradi okruženoj velikim zelenim dvorištem u kojem se još i danas nalaze stabla šljive i višnje. Bila sam jedino dijete u zgradi, k tome i pristojno pa se nisam usuđivala suprostaviti susjedama koje mi nisu dopuštale da prekomjerno trčkaram dvorištem. Srećom, imala sam baku i djeda, a oni su imali vrt na rubu grada. Do kraja ovog (a i slijedećeg) života vjerovati ću kako je imati vrt nešto najbolje što se čovjeku može desiti. Nije slučajno civilizacija započela protjerivanjem iz vrta. Jedan dan proveden u štihanju, sijanju, u nastojanju da jednom zrnu pomogneš stvoriti gomilu plodova, e to je dovoljno da pomisliš kako je alkemijska potraga za istinom time došla do svog cilja. U našem vrtu bilo je svega, od grmova ribizla, preko tulipana i rajčica do prastarog oraha pod čijom krošnjom se nalazila starinska slavina iz koje je voda tekla u visoku bačvu. Lišće s orahova stabla padalo bi na površinu vode, a ja sam to mogla beskonačno promatrati. Djed je i u najtežim trenucima svoje bolesti odlazio pod tu krošnju i ondje nalazio mir. Imala sam dvanaest godina kada smo protjerani iz našeg raja. Gradske vlasti na tom su mjestu odlučile sagraditi stambenu zgradu i baka je bila prisiljena prodati zemlju. Bila je to zemlja na kojoj je baka odrasla i provela gotovo čitavi život. Nakon burnih ratnih godina provedenih u podrumu i nakon ništa manje burnog puberteta, konačno sam se vratila prirodi. Osjećaj neodvojivosti koji sam nalazila u vrtu svog djetinjstva, ponovno se vratio kada sam se prije nekoliko godina uspela na Velebit. Pa na Risnjak. Pa nedavno na slovačke Tatre. Vjerujte svima koji tvrde da planine imaju čudesno djelovanje na ljude, jer doista je tako. I to je ono bitno što nam je potrebno za duševnu sreću koju toliko tražimo u priručnicima i šarenim pilulama: povremeno udaljavanje od stresne svakodnevice i fizički povratak prirodi. Ondje ćemo pronaći ono što tražimo. A nakon je toga je tako lako shvatiti što gubimo nepromišljenim mijenjanjem prirode. Ne gubimo jedino šume, livade, vukove i koralje, već gubimo i sebe, gubimo pravo govoriti o sebi kao o stvorenjima ove planete. Jer, tu smo i nemamo gdje drugdje otići, a jedini smo stvorovi koji uništavaju tlo koje im je dano pod noge. Pa zar doista želimo biti takvi?

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014