18. Tko je kriv?

Karlovac se rijetko spominje u hrvatskim medijima, no prošlog tjedna spomenulo ga se čak tri puta. I to, nažalost zbog nimalo lijepih stvari. Jedna od njih skrenula je pažnju na problem karlovačkog šinteraja. Iako šinteraj postoji već godinama, većina karlovčana niti ne zna gdje se nalazi, a oni koji i znaju nikada nisu bili tamo. Posjetila sam šinteraj prije dvije godine kada sam udomila svoju ljubimicu. I tada je tamo stanje bilo isto kao i danas. Sjećam se da me rastužilo i da sam poželjela sve pse ponijeti sa sobom. No, mogla sam udomiti samo jednog. Od tada sam mnogim ljudima spominjala loše uvjete u kojima se ti psi nalaze. A svi oni reagirali su isto: stisnute usne, odmahivanje glavom, zgražanje, sažaljenje, uz obaveznu napomenu da oni tamo ne žele ni ići, jer ne bi to mogli podnijeti. Prvo, ne vjerujem da sažaljenje može ikome pomoći. Drugo, glupo je razmišljati da će se problemi riješiti sami, ili da će to netko učiniti umjesto nas. Treće, neće vas ubiti ako odete u šinteraj i nahranite pse. Zamislite kako je njima koji, potpuno nedužni provedu mjesece u kavezu, najčešće čekajući smrt. Tek mali broj tih pasa pronađe dom, uglavnom štenci. Takva je njihova stvarnost. Stvarnost života u šinteraju. Jedna udruga već godinama pomaže u udomljavanju i hranjenju tih napuštenih bića. Udruga ne broji mnogo članova i svakodnevno traži volontersku pomoć. Može li ta udruga učiniti više? Naravno da može. Jednako kao i vi. I ja, koja sam možda onoga dana mogla ponijeti kući više od jednog psa. Uvijek se može više. No, dobro je pomagati i ne prestati pokušavati u tome, jer pomoć je potrebna uvijek i svakome. Zato se nemojte pitati tko je kriv što životinje pate, jer samo gubite vrijeme. Pokrenite se i pomognite, kako god možete. I shvatit ćete, nakon toga krivnja više nije bitna.

Objavljeno u Karlovačkom listu 12.5.2006.

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014