20. Odvajanje otpada

Imam: dva dvokrilna ormara, jednu komodu sa šest ladica te dvije veće komode sa po dvije velike ladice. Sve to za odjeću; u ormarima kaputi, jakne, haljine, suknje i košulje (sve ono preveliko da bi se uguralo u ladice i sve što je nužno peglati ako se ugura u ladicu), a u ladicama, prema tome sve ono što ne zahtijeva peglanje (na moju sreću, toga je više). Ah, da, imam i sanduk za posteljinu i ormar za cipele. Vjerujem da i vi sličan sistem primjenjujete u svom domu. Čini li nas to opsesivno kompulzivno urednima? Ne, naravno. Samo smo pronašli način da si olakašamo i ubrzamo svakodnevnicu. Moglo bi se nabrojati još načina kojima svoj mali životni okoliš činimo ugodnijim. Jedan je od njih taj da redovito bacamo smeće. Živa je istina je da je nemoguće ugodno živjeti u smradu. I što sve strpamo u to smeće? Sve. Ostatke hrane, papir, staklo, plastiku, stare baterije… Priznajte većinom postupamo tako, iako smo negdje čuli da postoje drugi načini i da ima ljudi koji primjenjuju takve načine. Ali, tko su ti ljudi? Sigurno neki koji imaju vremena napretek. Međutim, zašto bi netko imao više vremena od nas i kakve to uopće ima veze s vremenom? Radi se o tome da ako smo pronašli načina da uljepšamo svoj mali životni okoliš, onda bismo trebali početi razmišljati i o tome kako uljepšati onaj veći i vjerovali, ili ne, daleko važniji okoliš. Jer, tako je to na svijetu; opstanak malenog često ovisi o opstanku velikog. Statistika pokazuje da hrvatski građani većinom žive u kućama, a tek manji dio u stanovima. Što znači da vjerojatno većina nas ima nekakav komadić okućnice, vrt i sl. Dakle, možemo pronaći taj trenutak u našem danu i odvojiti od ostataka hrane i pripreme iste otpad za kompost. To doista nije teško. A ako i nemate vlastiti vrt, sigurno poznajete nekoga tko ga ima. Ovim odvajanjem doprinosimo zdravlju prirode. Ulazimo u lanac njenog vječnog obnavljanja, a na kraju krajeva činimo dobro za svoj komadić zemlje. Ha, mislite sad, lako meni pričati, kada kod kuće imam toliko odjeće i cipele pa se vjerojatno ne trebam zamarati skupljanjem novca za kruh i mlijeko kao vi nego vas gnjavim nekakvim praktičnim savjetima o prirodi. No, otkud znate da je tako? Možda i ja imam istih problema kao i vi pa si pokušavam olakšati skupljanjem plastičnih ambalaža. Vidite? Da biste ekološki djelovali ne trebate razmišljati ekološki, ponekada je dovoljno da razmišljate o popravljanju svog kućnog budžeta. Vjerujte, priče o globalnom zatopljenju nisu paranoja nekih zelenih fanatika. Možda se svjetski led neće do kraja rastopiti sutra, ali već za pedeset godina bi jedan dio planete mogao zaroniti. A sve to zahvaljujući našem inertnom sudjelovanju u globalnom zagađivanju. Jer, poredak košulja u našim ormarima u ovom je trenutku važniji od kopnene površine za pedeset godina. No, naši će potomci trebati to kopno za pedeset godina. Pa nisu li oni važniji od košulja? Nije Marlon Brando bio lud kada je iz Oscarovsku pozornicu iskoristio za indijansku dobronamjernu, ali i opominjuću poruku svijetu. Vjerujmo Indijancima, oni poznaju prirodu bolje od nas. A znaju i da košulje baš i nisu toliko važne.

Objavljeno u Karlovačkom tjedniku 1.2.2007.

By ekopan u Zeleni Kutić na 09/04/2014